Kroz povijest ljudskog društva i roditeljstva, otac je gotovo uvijek značio pomalo udaljenu, strogu, nejasnu figuru, koja je u odgoju malog djeteta, a pogotovo njezi, zauzimala malo i ništa mjesta. Društvo se mijenjalo, a promjene u međuljudskim odnosima današnjice teško da se mogu usporediti s bilo čime u prošlosti. Promjene u obiteljima su očite i značajne. S jedne strane, mala osnovna (nuklearna, kako se često naziva) obitelj, koju čine samo djeca i roditelji, u kojoj nema utjecaja starijih članova i šire obitelji, usvojila je svoj način odnosa djece i roditelja.

Uloga oca znatno se promijenila: moderni očevi sudjeluju i žele se baviti svojom djecom, što je za njihovo potomstvo od velikog značenja.

Dijete pripada obim roditeljima i svaki od njih ima svoju ulogu za dobro svoje djece, iako je pristup različit posebice u odnosu na dob djeteta, ali i osobnost oca i njegovo vlastito životno iskustvo.

Mama znači nježnost, tata više znači drugačiji i često zanimljiviji pristup. On se igra s djetetom na drugi način, djeca primaju od oca drugačije poticaje u odgojnom i svakom drugom pogledu. Postoji način u pokretima i stimulaciji  drugačiji  od onoga koji pruža mama. To je za dijete od velikog značenja, pomaže njegov psihofizički razvoj, otvara pred njim drugačije prostore. Nježnost koju pruža tata osokoli dijete, daje mu više hrabrosti. Konačno tata priča i drugačije priče nego mama, obogaćuje djetetove prve korake u svijetu koji je pred njim.

Dojenče i malo dijete

Naravno ne postoji obrazac ponašanja, a posebice ovisi o dobi djeteta. Prvi susret oca s njegovim potomkom znači bujicu osjećaja: nježnost prema tom malom krhkom stvorenju, ali i strah kako ga prihvatiti. Nekada je bilo nezamislivo da otac da djetetu bočicu s mlijekom, da mu promijeni pelene ili ga tješi dok ima kolike. No moderni očevi vide sebe drugačije i srećom da je tako. Nažalost ima i onih drugačijih, koji smatraju da je to isključivo posao majke, a ponose se svojim očinstvom samo na riječima.

Prema istraživanjima, frekvencije muškog glasa su niže i imaju vrlo pozitivan učinak na mozak djeteta, daju mu osjećaj opuštenosti i smirenosti. Puno znači i očev način govora: tata rijetko tepa djetetu govoreći njegovim „ jezikom“ (baby talking). Njegove su rečenice duže, pravilno izgovorene i imaju vrlo pozitivan učinak na razvoj  djetetovog govora.

I sam način kako otac prihvati dijete, podigne ga u naručje i igra se s njim potiče njegovu hrabrost, kao što majka znači nježnost.

Način na koji otac drži dijete pomažu mu da na drugačiji način ovlada prostorom i kretanjem u njemu: tata ga podigne visoko u zrak i drži ga sigurnom rukom. Ponašanje tate je drugačije: dijete će lakše usvojiti slobodno kretanje pri prvim koracima jer se tata manje boji pada. Dijete stječe drugačije iskustvo od onoga koje obično dobije od majke.

Između oca i djeteta uspostavlja se posebna veza i dobro je da tata provede određeno vrijeme sam s djetetom. Srećom nije rijetko vidjeti oca kako gura kolica s malim dojenčetom ili vodi u šetnju dijete koje je već stabilno na svojim nogama. Otac za dijete mora biti vrlo bliska osoba, kao i mama, samo drugačija.

Rana predškolska dob

I polazak u vrtić te nova prijateljstva, lakši je za djecu koja imaju blizak odnos s ocem.

Činjenica je da se djeca koja puno vremena provode sa svojim tatom lakše priklone društvu i prilagođavaju na nove uvjete. Naravno način djetetovog ponašanja i prilagodba ovise i o njegovoj naravi, ali otac je upravo idealan sudrug za učenje i usvajanje vanjskog svijeta bez straha. I mala svakodnevna postignuća, kao obuvanje cipela i vezanja vezica  lakše idu kada tata pomaže. I utjeha koju daje tata pri malim nezgodama je značajna jer tata zagrli dijete bez straha i nemira, kojima reagira mama, i tako ono usvoji pravi način ponašanja.

Igre s tatom su druge prirode. Zabavnije su i dinamičnije od način na koji se igra mama.

Takve igre daju slobodu pokreta, što je značajno za psihomotorni razvoj djeteta. Tata dozvoljava djetetu da više toga iskuša, dodirne i vidi, ukratko da istražuje.

Isto tako, kako tata puno toga dozvoli, zabrana koju postavi ima veću težinu nego ona mamina. Kada tata kaže „ne“, onda je to doista „ne“. Očevi su manje osjetljivi na povremene emocionalne ispade i neposlušnosti – oni postavljaju i granice. Dijete uči kako usvojiti pravila i lakše se snalaziti u prostoru koji predstavlja društveni život. Ako tako kaže tata, znači da tako mora biti.

Kada tata priča bajke, to zvuči drugačije nego kada to čini mama.

Kada vuk govori dubokim glasom, djeluje zastrašujuće, a kada lovac na kraju dohvati vuka, sve zvuči zabavnije.

Predškolska dob

Igre postaju drugačije, mama ih može svladati do jedne granice, ali tatina pomoć je posebno značajna. Mame i tate različito rješavaju probleme. Mama je kreativna, izabrat će lijepu odjeću, poučiti dijete urednosti, ali nije u stanju sagraditi brod ili zrakoplov od lego kockica. Tu je tata ipak glavni. Ako je u svladavanju problema potrebna strpljivost – tati će biti lakše prevladati ga nego mami. To je jednostavno tako u njihovoj prirodi, a za dijete znači prednost jer uče od jednog i drugog roditelja.

Tata će pokazati, ali i rastumačiti zašto nešto treba činiti na ovaj ili onaj način. Neće izgubiti strpljenje na brojna „zašto“ za koje mama često nema strpljenja jer ju čeka neka druga obveza. Kada se tata posveti djetetu, čak i kada je to kratko vrijeme, čini to potpuno. Do detalja će djetetu dati odgovor na postavljeno pitanje.

U dobi od 5-6 godina djeca već posjeduju određenu spretnost i mogu tati pomoći u nekom poslu koji obavlja, što im daje određenu važnost.

Autorica teksta: Prim. mr. sc. dr. Ružica Duplančić-Šimunjak, pedijatrica